Hello ljudi! Ovo je moj prvi post...ak vam se ne svidi slobodno u komentarima napišite...uopće nema beda...znam da je ovo već možda isfurano na nekim blogovima...al priča mi je fakat super...al opet toliko nerealna...al dozvoljeno je maštati...zar ne???...
Probudila sam se točno u 7 sati. Razlog mom ranom buđenju je škola, ta lijepa ustanova. Danas iz nekog sasvim neobičnog razloga sam bila totalno sretna i uzbuđena...čak mi nije toliko teško palo ustajanje iz kreveta. Kada sam došla u kupaonicu radosno sam se osmjehnula svome odrazu u ogledalu. Oprala sam zube, umila se i počešljala te počela stavljati malo «fasade» na lice...malo maskare...malo pudera...malo sjenila...svega...ali u umjerenim količinama...nakon toga sam počela raditi frizuru koja je ispala stvarno sjajno...i na kraju oblačenje...obična crna majica sa malim dodatkom-crtežom...nove traperice ugurane u čižme...i kratka crna jesenska jakna...kombinacija je savršeno izgledala...u sedam sati i četrdeset pet minuta se začulo zvono...to je naime bila moja najbolja prijateljica...vrijeme je za polazak u školu...spuštajući se niz stepenice moje drage zgrade pjevušila sam melodiju super hita Simple Plana...oni su stvarno zakon...najbolja grupa na svijetu...kada sam se spustila dolje ja i ona smo se pozdravile uobičajenim pozdravom...ej...s tim da smo izbacile pusice...to je previše fancy šmensy...i tako...smo krenule prema onoj lijepoj ustanovi...putem smo ispričale svoje najnovije zgode...i u točno osam sati smo bile ispred ulaza u školu...kada smo ušli unutra prvo smo pošli do ormarića i ostavile jakne i knjige koje su nam bile nepotrebne...u zadnjem trenutke ona se prisjetila da mora fotokopirati bilješke iz povijesti... i tako sam ja stajala usred kruga (tj.ulaza u školu) dok ona to ne isfotokopira...morala je čekati u redu...pa je stoga i moje čekanje potrajalo...dok sam čekala počela sam razmišljati o različitim stvarima...meni...školi...osobama...sve dok me netko nije prenuo iz mojih razmišljanja stavivši mi ruke na oči i tiho mi prišapnuvši...dobro jutro ljubavi...to je bio on...moj mali plavi...nisam mogla vjerovati...okrenula sam se prema njemu...a on mi je u tom trenutku dao jedan sladak poljubac i nježno me zagrlio...u tom trenutku sam razmišljala samo o tome...o njemu...njegovim slatkim riječima...i ljubavi koju mi pruža...stvarno sam se osjećala posebno...jer iako smo bili već 3 mjeseca skupa...ovo je bio prvi put da mi je svoju ljubav pokazao ispred drugih...njegov poljubac...njegov zagrljaj...njegove riječi...osjećala sam se ponosno i posebno...on je bio dečko kojeg je svaka cura htjela za sebe...ali on je od svih odabrao baš mene...curu koja se proslavila svojim nezgodama i glavnom temom trača...riječi koje su me probudile iz mog razmišljanja su bile...ljubavi danas si stvarno prekrasna...znam da ti je možda čudno što sam te ispred svih zagrlio i poljubio...ali...ja tebe stvarno volim...i želim da to svi ostali znaju...nije mi bitno ništa drugo osim tebe...ipak si ti moja mala maza...ja nisam mogla vjerovati svojim ušima...zar je ovo sve san...ne...ovo je stvarnost...bila sam tako sretna...on nije bio romantičan dečko...i nije volio pokazivati svoje osjećaje...ali izgleda da se nešto promijenilo...rekao mi je da sam ja razlog njegove promjene...i da bi sada htio vrisnuti najglasnije...da ga čuje cijeli svijet kako sam ja jedina osoba koju on iskreno voli i koja ga je uspjela promijeniti...tada mi je iz oka potekla jedna suza radosnica...a on je na to svojom rukom nježno obrisao moju suzu...i dao mi još jednu onakvu slatku pusu...samo malo dužeg trajanja...i tada je zvonilo...da sam rekla kako bi bilo vrijeme da pođemo na sat...a on je rekao u redu...i prišapnuo mi volim te...i krenuo se penjati stubama...a ja sam požurila do svoje učionice koja je bila u prizemlju...kada sam ušla u učionicu svi su postavljali ista pitanja...što je ono bilo...on je počeo pokazivati osjećaje...ali ja nisam odgovarala...samo sam se slatko smijala...i tada je profesorica iz matematike odlučila pitati...i otvorila mene naravno...i nakon par minuta me poslala na mjesto upisavši mi peticu...to je bila moja prva petica iz matematike ove školske godine...bila sam tako sretna...shvatila sam zapravo što ljubav uradi od čovjeka...
Evo ljudi ovdje ću stat...možda se nekima stvarno dogodila ovakva priča...tj.situacija...ali da nebi pomislili da sam baš sve izmislila reći ću vam jednu stvar...ovaj mali plavi zaista postoji...i nalazi se u mom srcu...možda će mi se stvarno jednog dana dogodit ovakva situacija...al ne znam...we will see...to bi bilo to...osim činjenice da više nećete čitat ovako duge postove na ovom blogiću...ok...???...ma jasno...pus@ §Ąłm@...volim vas...mah...mah...
|